Crnogorci

 Mi Crnogorci smo cudan narod. Bas cudan. Toliki da bi nas trebalo ozbiljno izucavati i proucavati. Pazljivo i precizno. Iz svakog ugla i sa svake strane. Psiholoske, socioloske, kulturoloske, emocionalne ... sto vise to bolje.

Nije cudno ni nepoznato da jedan narod nepoznatog covjeka, slatkorjecivog pustolova koji dolazi ko zna odakle, primi kod sebe i pruzi mu zastitu. Ali je cudno da taj narod takvog covjeja proglasi za svog vladara i da mu u ruke svu vlast. Ogromno povjerenje nicim potkrijepljeno.

Zamislite vojsku ali i jedan citav narod koji je spreman da izgine do zadnjeg da bi spasili vojsku druge drzave. Spremni na samounistenje da bi sprijecili nestanak tudje vojske. Takvu hrabrost, vitestvo i zrtvu sigurno necete naci nigdje u svjetskoj istoriji. Jedan je Mojkovac 1916-e.

Najhrabriji, najsrcaniji, najistaknutiji borci u II svjetskom ratu su bili Crnogorci. Cast svakome ali to su cinjenice. Nasi djedovi, koliko god bili malobrojni, imali su hrabrosti da prvi u Evropi ustanu protiv Hitlera i mocne Njemacke. Sloboda je Crnogorcima uvijek bila ideal. Zrtve nisu bile vazne. Svjedoci tome i broj narodnih heroja iz Crne Gore. Najveci u SFRJ proporcionalno broju stanovnistva.

A onda je dosla sloboda. Staljin, Informbiro, Goli otok. Vrijeme straha, kukavicluka, potkazivanja, laznih optuzbi. Vrijeme satiranja svakoga i svacega. Unistavani su ljudi ali i kompletne porodice. Surovo, okrutno, bez milosti. I opet smo prvi po broju onih koji su otisli na Goli otok.

Jer mi drugacije ne znamo. Ili smo prvi ili poslednji, kod nas nema sredine. Priznajemo samo prvog. Cak i kad smo drugi to necemo reci. Jer smo prvi do prvog. Skloni smo pretjerivanju svake vrste. I u radosti i u zalosti. I u hrabrosti i u kukavicluku. I u emitivnosti ali i u surovosti. I u dobru i u zlu.

Poseban fenomen koji treba proucavati, ali koga ce biti tesko objasniti, je mrznja. Ne prema bili kome u svijetu nego nasa medjusobna, unutrasnja. Narod smo koji nije brojcano veliki, svi smo upuceni jedni na druge. Rodjaci, kumovi, prijatelji, komsije, kolege. A opet nadjemo razlog da mrzimo jedni druge. Dodatni fenomen je sto to ne radimo iz nekih licnih ili porodicnih neslaganja, nekih mozda racionalnih razloga. Nas razlog za mrznju je totalno apsurdan i zove se politika.

Necu se vracati u daleku proslost. 24 godine ranije. Raskol u DPS-u. Milo i Momir. Trenutak najveceg raspolucenja jednog naroda. I totalni krah. Moralni, eticki, psiholoski. Kumovi nisu pricali sa kumovima, braca su se svadjala sa bracom. Nije se odlazilo na sahrane ljudima koji misle drugacije. Jedni su pustali brkove drugi ih brijali. Cak su i kafane podijeljene na "nase" i "njihove".

Onda je dosla 2006-a i nove podjele i onako podijeljenog naroda. Od nekud su se, nakon 60 godina, pojavilu cetnici i partizani. Prvi "pomognuti" od Crnogoraca "izdajnika" a drugi od Albanaca i Bosnjaka "patriota". I nova igra je mogla da pocne. Narednih 14 godina.

I sada, 2020-e opet ista prica. Opet se dijelimo na izdajnike i patriote. Opet se gledamo poprijeko, "ja sam uvijek u pravu a ti nemas pojma", pored srpskih nekima se prividjaju i albanski cetnici.

Svadje i podjele sve vece a mi sve siromasniji. Dok se mi "koljemo" oko trivijalnih stvari neki drugi nam kradu i sadasnjost i buducnost. Dok mi nemamo za normalan zivot njihovi bankovni racuni su sve deblji.

Da li je konacno doslo vrijeme da se dozovemo pameti ? Da se okrenemo ekonomiji i kvalitetu zivota a podjele ostavimo sa strane. Da razmisljamo o poslu, putovanjima, druzenju, ljubavi i slozi svih ljudi u Crnoj Gori. Jer nema nama zivota jednima bez drugih. Iskoristimo nase razlike za nesto dobro.