Opet ja u javnom prevozu. Ovog puta autobus na relaciji Herceg Novi-Bar.
Nema čovjeka koji je tog dana, iz bilo kog razloga, stajao pored puta a da mu vozač nije svirao, usporio pored njega i gestikulacijom rukama pitao ide li u pravcu Bara. Jeste prijatelju, ko god je danas izašao iz kuće krenuo je baš za Bar. Šteta je samo što ne voziš voz, ima više mjesta.
Zaključujem da je vozač veliki rusofil i lokal partiota jer sa svima priča isključivo na srpskom i ruskom jeziku. Do duše slabom ruskom jer mu se fond riječi svodi na *harašo, njet i možno*. Ili jednostavno kreće od pretpostavke da cijeli svijet ima slovenske krvi. I da bi Njemci, Kinezi, Englezi i drugi morali znati jedan od ova dva jezika. Najbolje bi bilo oba.
*Can I come ... *- zausti da pita mlada Azijatkinja na prepunoj autobuskoj stanici u Budvi ali ne stiže da završi pitanje.
*Možno, možno, požuri, vidiš li da kasnimo*- energično nastupa vozač i bukvalno uvuče ovu mladu ženu u autobus. Niti ona sirota zna kuda autobus ide niti vozač zna gdje ona želi da stigne. Valjda je važno samo to da se autobus kreće, o destinaciji će se dogovoriti u toku vožnje.
*Are you going to Kotor?*- prilazi stariji gospodin.
*Njet, njet Kotor. A đe nađe Kotor mili brate, vidiš da idemo za Bar. Ako ćeš u Bar, ulazi, krećemo*. Siguran sam da je čovjek malo toga razumio no ipak je shvatio da to nije njegov autobus.
Krenusmo. . Autobus pun. Razmišljam, koliko li je stranaca koji su ušli u pogrešan autobus?
*Moraš učiti jezike, nema druge*- ne izdržah a da ne kažem vozaču pokušavajući da makar malo prekinem već ustaljeni ritual nervoze, sviranja, kočenja.
On se za trenutak okrenu da me pogleda, objema rukama udari u volan i ozbiljno zaključi: *Ovo je sve poluđelo*.
I meni se čini prijatelju, i meni se čini.
Nema čovjeka koji je tog dana, iz bilo kog razloga, stajao pored puta a da mu vozač nije svirao, usporio pored njega i gestikulacijom rukama pitao ide li u pravcu Bara. Jeste prijatelju, ko god je danas izašao iz kuće krenuo je baš za Bar. Šteta je samo što ne voziš voz, ima više mjesta.
Zaključujem da je vozač veliki rusofil i lokal partiota jer sa svima priča isključivo na srpskom i ruskom jeziku. Do duše slabom ruskom jer mu se fond riječi svodi na *harašo, njet i možno*. Ili jednostavno kreće od pretpostavke da cijeli svijet ima slovenske krvi. I da bi Njemci, Kinezi, Englezi i drugi morali znati jedan od ova dva jezika. Najbolje bi bilo oba.
*Can I come ... *- zausti da pita mlada Azijatkinja na prepunoj autobuskoj stanici u Budvi ali ne stiže da završi pitanje.
*Možno, možno, požuri, vidiš li da kasnimo*- energično nastupa vozač i bukvalno uvuče ovu mladu ženu u autobus. Niti ona sirota zna kuda autobus ide niti vozač zna gdje ona želi da stigne. Valjda je važno samo to da se autobus kreće, o destinaciji će se dogovoriti u toku vožnje.
*Are you going to Kotor?*- prilazi stariji gospodin.
*Njet, njet Kotor. A đe nađe Kotor mili brate, vidiš da idemo za Bar. Ako ćeš u Bar, ulazi, krećemo*. Siguran sam da je čovjek malo toga razumio no ipak je shvatio da to nije njegov autobus.
Krenusmo. . Autobus pun. Razmišljam, koliko li je stranaca koji su ušli u pogrešan autobus?
*Moraš učiti jezike, nema druge*- ne izdržah a da ne kažem vozaču pokušavajući da makar malo prekinem već ustaljeni ritual nervoze, sviranja, kočenja.
On se za trenutak okrenu da me pogleda, objema rukama udari u volan i ozbiljno zaključi: *Ovo je sve poluđelo*.
I meni se čini prijatelju, i meni se čini.
Коментари
Постави коментар