Prica mog prijatelja Tomasa.
Rodjen je u Njemackoj, u njenom siromasnom istocnom dijelu. Djetinjstvo i mladost pamti po skromnom ali pristojnom zivotu, zatvorenom komunistickom sistemu i drustvu u kome se svako svakoga plasi i svako u svakoga sumnja. Nakon pada berlinskog zida i ujedinjenja dvije Njemacke dosla su neka druga vremena i drugi ljudi. Rekli su im da je stigla demokratija.
Njemu i njegovom drustvu je bilo sve gore. Nisu imali posao i zivjeli su sve teze. Fabrike su se zatvarale, ljudi su odlazili. Svi su željeli da žive u Berlinu. A onda se jednog jutra probudio odlucan da to promijeni. Spakovao je stvari i krenuo na put.
Njegov izbor je bila Crna Gora. Mediteranska zemlja u razvoju, poznata po turizmu i poljoprivredi, po izuzetnim prirodnim ljepotama. Zemlja sa visokim standardom gdje nezaposlenost skoro da ne postoji ali i sa strogom radnom disciplinom. Zemlja u kojoj je mnogo stranaca naslo svoje parce neba. Zemlja koja je ima i prelijepe plaže i fascinantne planine. Zemlja u kojoj nikad nije dosadno, gdje cvjetaju i zimski I ljetnji turizam, gdje su ljudi veseli i nasmijani. Zemlja kojoj Bog ništa nije ostao dužan. Za njega je to bio raj na zemlji.
U pocetku nije bilo lako. Nije znao jezik, ljude, tesko se uklapao. Zivio je od socijalne pomoci koja je bila veca nego plata u Njemackoj. Ali, kao i mnogima prije njega, i Tomasu se posrecilo. Nasao je dobar posao u jednom velikom hotelu, dobio radne i boravisne papire, poceo da sredjuje svoj zivot. Veze sa Njemackom nije prekidao a i druzio se sa dosta svojih zemljaka koji su, kao i on, dosli u Crnu Goru u potrazi za boljim zivotom.
Od njih je saznao da je u domovini tesko, da je ujedinjenje dvije Njemacke ugrozeno jer Rusi zele da se vrate. Nije se puno razumio u politiku ali mu je sve to djelovalo logicno. Pomislio je da nekako mora pomoci svom narodu. I rekli su mu da postoji nacin. Da ode u Njemacku i na sledecim izborima glasa za one koji su protiv povratka Rusa. Otisao je o svom trosku vjerujuci da pomaze svom narodu I državi.
Godine su prolazile, Tomas se ozenio djevojkom iz svog sela, dobili su djecu. Svi zive u Crnoj Gori, svi imaju sredjen status cak i drzavljanstvo. Ali svake cetiri godine kod Tomasa dolazi isti covjek, njegov zemljak, i govori mu kako je potreban Njemackoj. Jos ovaj put. Cak vise ne mora da placa odlazak i povratak, sve mu je placeno.
Dugo se Tomas lomio oko toga. Nije želio da ostavi svoju državu i svoj narod ako je situacija tako teška. A onda je sebi postavio nekoliko jednostavnih pitanja koja su mu dala odgovor na sve.
Kako Istočni I Zapadni Njemci žive normalno I složno tri godine a onda se u četvrtoj *hvataju za vratove* i prijete istrebljenjem jedni drugima?
Ko su ljudi koji žele da otcijepe Istočnu Njemačku i izazovu zlo? Jesu li to oni isti sa kojima je rastao, išao u školu, igrao se? Jesu li to njegovi prijatelji I komšije koje se i sad brinu o njegovim starim roditeljima kada im je pomoć potrebna?
Kako to da Rusi dolaze svake četvrte godine a između ih niko čak i ne pominje?
Zašto ga onaj njegov zemljak posjećuje samo jednom u četiri godine a u međuvremenu ga ne pita ni kako je, kako mu je porodica, ima li posao, kako žive?
I tako već decenijama. Da li je za njegov narod ta četvrta godina ukleta ili se dešava nešto što on ne razumije?
*Ne, neću otići da glasam*, odlučio je Tomas. *To jeste moja država i uvijek će biti moja isto kao i narod koji u njoj živi. Ali ja nemam pravo da iz jedne daleke zemlje odlučujem kako će oni živjeti. Nije ni moralno ni ljudski a nije ni patriotski*.
*Ljubav prema državi se ne pokazuje glasanjem za bilo koga jednom u četiri godine. Država se voli tako što ćeš poštovati zakone, platiti porez, uložiti novac u neki posao, dovesti prijatelje strance sa zdravim kapitalom, zaposliti nove ljude.*
*Nadam se da će i moja Njemačka jednog dana biti kao i tvoja Crna Gora prijatelju*.
(Tekst je objavljen 26.08.2020 god. u dnevnom listu DAN)
Коментари
Постави коментар