Milica je staložena, mirna, racionalna mlada žena u srednjim tridesetim. Ima sreću (ili nesreću) da radi posao gdje stalno upoznaje neku novu sebe. Posao koji joj otkriva neke osobine za koje nije ni znala da ih ima. Milica je turistički vodič.
Posao koji zahtijeva ogromnu energiju, strpljenje, posvećenost, znanje. Stara poslovica kaže da se *Nije rodio ko je narodu ugodio*. E pa, Milica ima *sreću* da radi baš taj *Sizifov posao*. Nikad ne znate ko su vam sledeći gosti. I da li su tog jutra ustali na lijevu ili na desnu nogu. Italijani koji su jako bučni i dok trepnete oni se već svađaju sa vama i ako vi ne znate razlog. Amerikanci koji su vrlo ozbiljni i uštogljeni, kod njih je sve programirano. Japanci koji stalno nekud žure, uvijek im nedostaje vremena. Ili ... ovog jutra Indija.
Pet gospođa iz Indije u vrlo ozbiljnim godinama, da ne kažem trećoj dobi, je izgledalo kao jedan sasvim normalan i lagan dan. Ali ...
Sve je počelo od kašnjenja u polasku koje ne vole ni vodiči ni vozači jer to mijenja čitavu koncepciju puta. Vozač ljut, Milica nervozna, gospođa nema. Problemi na pomolu. U autobusu samo još gore. Jednoj je vruće traži klimu, drugoj hladno, ugasi, trećoj usko sjedište, četvrtoj glasna muzika. A onda opet ona prva ima primjedbu i tako u krug do Lovćena.
Milica već na ivici nerava u restoranu naručuje tri domaće rakije i svaku ispija na eks. Inače je antialkoholičar ali računa da će na taj način makar malo smanjiti nervozu. Gospođe iz Indije vidjevši kako ova pije pomisliše da je to neki lokalni običaj pa uradiše isto. A onda im se dopalo. Četvrta, peta pa redom. Sreća pa su se na Lovćen popele prije nego su otkrile da *domaća ljuta* govori sve svjetske, pa i njihov jezik.
U povratku totalno druga slika. Vozač u čudu. Niti prepoznaje Milicu i njeno ponašanje a o Indijkama da ne pričamo. U autobusu opšte veselje, svi pjevaju. Iz zvučnika *trešti* Zdravko Čolić, jačina na maksimum.
Atmosfera se sve više zagrijava a onda u jednom trenutku vozaču nešto pade preko glave. Instiktivno se trznu i rukom skloni neku tkaninu a u autobusu nasta opšti smijeh. Pogleda šta drži u ruci i shvati da je to ženski grudnjak. Jedna od gospođa je u zanosu odlučila da ga časti svojim vešom. Valjda zato što je bio jedino muško čitav dan u autobusu. Pogleda Milicu a onda zajedno prasnuše u smijeh.
Kada su izašle ispred svog hotela gospođa nije htjela svoj grudnjak nazad. Gledajući koja je to veličina vozač zaključi da bi od njega vrlo lako mogao da napravi ceger za pijacu.
Posao koji zahtijeva ogromnu energiju, strpljenje, posvećenost, znanje. Stara poslovica kaže da se *Nije rodio ko je narodu ugodio*. E pa, Milica ima *sreću* da radi baš taj *Sizifov posao*. Nikad ne znate ko su vam sledeći gosti. I da li su tog jutra ustali na lijevu ili na desnu nogu. Italijani koji su jako bučni i dok trepnete oni se već svađaju sa vama i ako vi ne znate razlog. Amerikanci koji su vrlo ozbiljni i uštogljeni, kod njih je sve programirano. Japanci koji stalno nekud žure, uvijek im nedostaje vremena. Ili ... ovog jutra Indija.
Pet gospođa iz Indije u vrlo ozbiljnim godinama, da ne kažem trećoj dobi, je izgledalo kao jedan sasvim normalan i lagan dan. Ali ...
Sve je počelo od kašnjenja u polasku koje ne vole ni vodiči ni vozači jer to mijenja čitavu koncepciju puta. Vozač ljut, Milica nervozna, gospođa nema. Problemi na pomolu. U autobusu samo još gore. Jednoj je vruće traži klimu, drugoj hladno, ugasi, trećoj usko sjedište, četvrtoj glasna muzika. A onda opet ona prva ima primjedbu i tako u krug do Lovćena.
Milica već na ivici nerava u restoranu naručuje tri domaće rakije i svaku ispija na eks. Inače je antialkoholičar ali računa da će na taj način makar malo smanjiti nervozu. Gospođe iz Indije vidjevši kako ova pije pomisliše da je to neki lokalni običaj pa uradiše isto. A onda im se dopalo. Četvrta, peta pa redom. Sreća pa su se na Lovćen popele prije nego su otkrile da *domaća ljuta* govori sve svjetske, pa i njihov jezik.
U povratku totalno druga slika. Vozač u čudu. Niti prepoznaje Milicu i njeno ponašanje a o Indijkama da ne pričamo. U autobusu opšte veselje, svi pjevaju. Iz zvučnika *trešti* Zdravko Čolić, jačina na maksimum.
Atmosfera se sve više zagrijava a onda u jednom trenutku vozaču nešto pade preko glave. Instiktivno se trznu i rukom skloni neku tkaninu a u autobusu nasta opšti smijeh. Pogleda šta drži u ruci i shvati da je to ženski grudnjak. Jedna od gospođa je u zanosu odlučila da ga časti svojim vešom. Valjda zato što je bio jedino muško čitav dan u autobusu. Pogleda Milicu a onda zajedno prasnuše u smijeh.
Kada su izašle ispred svog hotela gospođa nije htjela svoj grudnjak nazad. Gledajući koja je to veličina vozač zaključi da bi od njega vrlo lako mogao da napravi ceger za pijacu.
Коментари
Постави коментар