Jutros je na sajtu bijelo-polje.com osvanula inicijativa da se Lionel Mesi, fudbaler Barselone, proglasi za počasnog građanina Bijelog Polja. Vjerovatno ste se odnah zapitali kakve veze imaju Mesi i Bijelo Polje? Nikakve naravno. Ali, tu i leži glavna *caka*. To što nemaju nikakve veze i jeste glavna preporuka. I sami inicijatori su napisali da kandiduju Mesija jer *Nikad ništa nije uradio niti će iikad šta uraditi za Bijelo Polje*.
Ako potražimo racionalno objašnjenje ove ideje moraćemo da se vratimo nekoliko godina u nazad. Tada je bivši gradonačelnik Podogrice počasnim građaninom tog grada proglasio Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Hrvatske. Valjda je samo Gradonačelniku bilo jasno koji su to razlozi i šta je to Mesić doprinio i pomogao Podgorici. Ili Crnoj Gori uopšte.
Nekoliko godina kasnije gradonačelnik Ulcinja počasnim građanima tog grada je proglasio premijere Albanije i Kosova, Edija Ramu i Hašima Tačija. Ni njihov doprinos našem društvu nije poznat. Inače, prvog su albanski novinari optuživali da je uživalac kokaina i objavljivali njegove slike iz mladosti, drugoga i danas optužuju da je ratni zločinac i trgovac ljudskim organima.
Nedavno počasni građanin Berana postade predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Ni kriv ni dužan. Vlast predložila, opozicija nije mogla da odbije zarad *drugarskih i prijateljskih* odnosa i eto priznanja. A zasluge? Pa zar je toliko važno. Poštujem funkciju predsjednika Srbije ali šta ćemo sa optužbama na lični račun gospodina Nikolića da je kupio diplomu nekog fakulteta u Novom Sadu?
Sinoć objaviše da u Bijelom Polju potpisuju peticiju da počasni građanin njihovog grada postane premijer Srbije Aleksandar Vučić. To je za sad samo inicijativa ali bih ja iskoristio priliku da mu prvi čestitam. Kako se kod nas dijele priznanja to je već gotova stvar. Pa, neka je sa srećom Vučko, dobro došao među Bjelopoljce.
U ovo *šareno* društvo se nedavno *ugurao* još jedan političar iz Srbije. Do duše, on nije postao počasni građanin ni jednog crnogorskog grada ali je dobio vrlo visoko državno priznanje, Orden crnogorske zastave prvog stepena. Nenad Čanak, problematični, kontroverzni političar koji je, po sopstvenom priznanju, u Skupštinu Srbije donio pištolj sa namjerom da ubije premijera Srbije Vojislava Koštunicu.
Postavlja se pitanje čemu nagrade ako može da ih dobije bilo ko, bilo kad i bilo za šta. Nema kriterijuma, nema moralnih vrijednosti i vidljivog angažovanja koje bi donijelo prevagu i napravilo razliku. Na žalost, glavni kriterijum je samo jedan, politika i politikanstvo. Sa bilo koje strane, svi su isti. I vlast i opozicija.
Dakle, sve je postalo smiješno.
Ako potražimo racionalno objašnjenje ove ideje moraćemo da se vratimo nekoliko godina u nazad. Tada je bivši gradonačelnik Podogrice počasnim građaninom tog grada proglasio Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Hrvatske. Valjda je samo Gradonačelniku bilo jasno koji su to razlozi i šta je to Mesić doprinio i pomogao Podgorici. Ili Crnoj Gori uopšte.
Nekoliko godina kasnije gradonačelnik Ulcinja počasnim građanima tog grada je proglasio premijere Albanije i Kosova, Edija Ramu i Hašima Tačija. Ni njihov doprinos našem društvu nije poznat. Inače, prvog su albanski novinari optuživali da je uživalac kokaina i objavljivali njegove slike iz mladosti, drugoga i danas optužuju da je ratni zločinac i trgovac ljudskim organima.
Nedavno počasni građanin Berana postade predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Ni kriv ni dužan. Vlast predložila, opozicija nije mogla da odbije zarad *drugarskih i prijateljskih* odnosa i eto priznanja. A zasluge? Pa zar je toliko važno. Poštujem funkciju predsjednika Srbije ali šta ćemo sa optužbama na lični račun gospodina Nikolića da je kupio diplomu nekog fakulteta u Novom Sadu?
Sinoć objaviše da u Bijelom Polju potpisuju peticiju da počasni građanin njihovog grada postane premijer Srbije Aleksandar Vučić. To je za sad samo inicijativa ali bih ja iskoristio priliku da mu prvi čestitam. Kako se kod nas dijele priznanja to je već gotova stvar. Pa, neka je sa srećom Vučko, dobro došao među Bjelopoljce.
U ovo *šareno* društvo se nedavno *ugurao* još jedan političar iz Srbije. Do duše, on nije postao počasni građanin ni jednog crnogorskog grada ali je dobio vrlo visoko državno priznanje, Orden crnogorske zastave prvog stepena. Nenad Čanak, problematični, kontroverzni političar koji je, po sopstvenom priznanju, u Skupštinu Srbije donio pištolj sa namjerom da ubije premijera Srbije Vojislava Koštunicu.
Postavlja se pitanje čemu nagrade ako može da ih dobije bilo ko, bilo kad i bilo za šta. Nema kriterijuma, nema moralnih vrijednosti i vidljivog angažovanja koje bi donijelo prevagu i napravilo razliku. Na žalost, glavni kriterijum je samo jedan, politika i politikanstvo. Sa bilo koje strane, svi su isti. I vlast i opozicija.
Dakle, sve je postalo smiješno.
Коментари
Постави коментар