11.jul.1995. Srebrenica, Bosna i Hercegovina
Masakr koji su počinile paravojne jedinice potčinjene ko zna kome i u kome je život izgubilo više od 8.000 Muslimana. Izgledalo je kao da se u Bosni i Hercegovini vodi rat do istrebljenja. Kao da nikad više neće živjeti zajedno pa ili jedni ili drugi.
05.avgust 1995 god. Republika Srpska Krajina
Nemilosrdna , okrutna, dobro isplanirana akcija sračunata na istrebljenje Srba iz Hrvatske po svaku cijenu. Oluja. Čak joj i ime govori da ne donosi ništa dobro. 2.000 ubijenih, 250.000 protjeranih, nekoliko hiljada nestalih.
Brojke su u oba slučaja okrutne i opominjuće. Strašne.
2015. 20 godina kasnije
11.07. Srebrenica
Srpski premijer dolazi da oda poštu poginulima, da pruži ruku pomirenja i pozove na suživot. Oni koji su najviše pogođeni tom nesrećom, majke žrtava, prihvataju njegovu ruku pomirenja ali on ipak biva napadnut, gotovo linčovan od nekih drugih. Valjda zato što je želio da pokaže da smo svi ljudi. Ima onih kojima to očigledno smeta. Onih kojima se to kosi sa privatnim i poslovnim interesima.
05.avgust Hrvatska
Oluja se slavi u Zagrebu i Kninu, veliča se kao akcija vođena po svim pravilima ratovanja. Žrtve se i ne pominju. Toliko mržnje i gnijeva, posebno u mladim ljudima, je neshvatljivo. Tužno je, ali u isto vrijeme i opominjuće, gledati dijete od 6-7 godina kako ispred kamera pozdravlja nacističkim pozdravom i uzvikuje zvaničnu parolu ustaške tvorevine Nezavisne države Hrvatske *Za dom spremni*. Zašto su ga od malih nogu zadojili mržnjom i upropastili mu život?
A u čemu je u stvari razlika između Srebrenice i Oluje? Ja je ne vidim. U oba slučaja su neki poremećeni umovi odlučili da se igraju Boga i odlučuju ko će da živi a ko ne. U oba slučaja su ti isti poremećeni umovi željeli da se *napiju* što više krvi svog *neprijatelja*. Ipak, mislim da je njihov najveći neprijatelj u njihovoj glavi, tamo odakle ga ne mogu izbaciti.
Razliku ipak vide neki drugi. Oni mnogo moćniji i od mene i od vas koji ovo čitate. Oni koji odlučuju o sudbini čitavog svijeta. Zašto to kažem? Dok je Oluja od tih istih moćnika proglašena legitimnom akcijom Srebrenica je proglašena ratnim zločinom. A zar nisu obje ratni zločin? Zar nisu obje krvoproliće i stradanje nevinog stanovništva?
Hrvatska ponosno slavi klanje, ubijanje, paljenje i uništavanje praveći vojnu paradu pri tom pozivajući članice NATO pakta da joj se pridruže. I na to svi ćute. Neće doći ali nemamju ništa protiv.
A zamislite da Republika Srpska odluči da, ne daj Bože, slavi masakr u Srebrenici. Najmanje što bi mogli da očekuju je to da budu bombardovani. Ipak, ne plašim se za njih što se toga tiče. Poznajući taj narod znam da su prije svega ljudi. Da znaju da oproste, da *okrenu drugi obraz* ali i da, na žalost po njih, zaborave.
A neke stvari nebismo smjeli da zaboravimo. Nipošto. Prošlost treba da se pamti da bi nas vodila kroz budućnost.
Masakr koji su počinile paravojne jedinice potčinjene ko zna kome i u kome je život izgubilo više od 8.000 Muslimana. Izgledalo je kao da se u Bosni i Hercegovini vodi rat do istrebljenja. Kao da nikad više neće živjeti zajedno pa ili jedni ili drugi.
05.avgust 1995 god. Republika Srpska Krajina
Nemilosrdna , okrutna, dobro isplanirana akcija sračunata na istrebljenje Srba iz Hrvatske po svaku cijenu. Oluja. Čak joj i ime govori da ne donosi ništa dobro. 2.000 ubijenih, 250.000 protjeranih, nekoliko hiljada nestalih.
Brojke su u oba slučaja okrutne i opominjuće. Strašne.
2015. 20 godina kasnije
11.07. Srebrenica
Srpski premijer dolazi da oda poštu poginulima, da pruži ruku pomirenja i pozove na suživot. Oni koji su najviše pogođeni tom nesrećom, majke žrtava, prihvataju njegovu ruku pomirenja ali on ipak biva napadnut, gotovo linčovan od nekih drugih. Valjda zato što je želio da pokaže da smo svi ljudi. Ima onih kojima to očigledno smeta. Onih kojima se to kosi sa privatnim i poslovnim interesima.
05.avgust Hrvatska
Oluja se slavi u Zagrebu i Kninu, veliča se kao akcija vođena po svim pravilima ratovanja. Žrtve se i ne pominju. Toliko mržnje i gnijeva, posebno u mladim ljudima, je neshvatljivo. Tužno je, ali u isto vrijeme i opominjuće, gledati dijete od 6-7 godina kako ispred kamera pozdravlja nacističkim pozdravom i uzvikuje zvaničnu parolu ustaške tvorevine Nezavisne države Hrvatske *Za dom spremni*. Zašto su ga od malih nogu zadojili mržnjom i upropastili mu život?
A u čemu je u stvari razlika između Srebrenice i Oluje? Ja je ne vidim. U oba slučaja su neki poremećeni umovi odlučili da se igraju Boga i odlučuju ko će da živi a ko ne. U oba slučaja su ti isti poremećeni umovi željeli da se *napiju* što više krvi svog *neprijatelja*. Ipak, mislim da je njihov najveći neprijatelj u njihovoj glavi, tamo odakle ga ne mogu izbaciti.
Razliku ipak vide neki drugi. Oni mnogo moćniji i od mene i od vas koji ovo čitate. Oni koji odlučuju o sudbini čitavog svijeta. Zašto to kažem? Dok je Oluja od tih istih moćnika proglašena legitimnom akcijom Srebrenica je proglašena ratnim zločinom. A zar nisu obje ratni zločin? Zar nisu obje krvoproliće i stradanje nevinog stanovništva?
Hrvatska ponosno slavi klanje, ubijanje, paljenje i uništavanje praveći vojnu paradu pri tom pozivajući članice NATO pakta da joj se pridruže. I na to svi ćute. Neće doći ali nemamju ništa protiv.
A zamislite da Republika Srpska odluči da, ne daj Bože, slavi masakr u Srebrenici. Najmanje što bi mogli da očekuju je to da budu bombardovani. Ipak, ne plašim se za njih što se toga tiče. Poznajući taj narod znam da su prije svega ljudi. Da znaju da oproste, da *okrenu drugi obraz* ali i da, na žalost po njih, zaborave.
A neke stvari nebismo smjeli da zaboravimo. Nipošto. Prošlost treba da se pamti da bi nas vodila kroz budućnost.
Коментари
Постави коментар