Prethodna 3 dana svjedoci smo krvavih, užasnih slika koje nam stižu sa ulica Pariza. Teror, bezumlje i fanatizam još jednom su pokazali svoje pravo lice. Hladnokrvno ubistvo policajca koji leži na pločniku oslikava svo bezumlje fanatizma oličenog u dvojici rođenih Parižana koji su odlučili da pravdu uzmu u svoje ruke zarad nekih *uzvišenih ciljeva*.
Ono što želim da istaknem je da ne podržavam nasilje ni u kom obliku. Najmanje ovo fanatično vjersko ludilo koje se zadnjih godina rađa u svijetu i sve više i sve češće pokazuje svu svoju surovost pritom ne birajući ni mjesto, ni vrijeme, ni žrtve.
No, pogledajmo malo i drugu stranu.
Kako je nastao vjerski fanatizam? Nisam ga sigurno ja napravio. Isto tako sam siguran da niste ni vi. Niti onaj policajac u Parizu, niti onaj dječak sa maratona u Bostonu, niti ona žena iz londonskog autobusa. A ko jeste? Pa velike svjetske sile. Zbog čega? Zbog svojih interesa koje su imali u tom trenutku. Svi znaju ko je napravio Al-kaidu i za koje ciljeve. Tada je bilo neophodno naći nekoga ko će da se bori protiv Rusa u Avganistanu. Ali taj neko je vremenom porastao, ojačao i poželio da ne bude pod kontrolom i patronatom onoga ko ga je stvorio. Pošto niko ne voli neposlušne došlo je do sukoba. A onda su u taj sukob uvučeni svi. Engleska, Njemačka, Francuska, Italija ... Prvi i drugi kao da su jedva dočekali. Imperijalizam i kolonijalne želje nikad nisu nestale.
Mnogo puta su zaboli prst u oko muslimanskom svijetu. Avganistan, Irak, Libija, Sirija, Palestina ... Ubijali su im žene, djecu, nemoćne i bolesne. Ostavljali za sobom pustoš i smrt, zatirali čitave porodice i čitava sela.
Kao da je sve to bilo malo morali su da nađu način da muslimanski svijet ponize do krajnje granice, da oskrnave i ono što im je najsvetije-proroka Muhameda. I uradili su to. Karikaturama koje su , prije 3 dana, svojim životima platili novinari lista u kome su objavljene.
Kažu da je to sloboda mišljenja i sloboda štampe. Ne slažem se. Jer sloboda jednog čovjeka se prostire samo do granice slobode drugog čovjeka. Nikako preko toga. Meni to više liči na namjerno provociranje i izazivanje reakcije muslimanskih ekstremista nakon koje ispašta čitav muslimanski svijet. A onda, naravno, opet imamo opravdanje da ubijemo još muslimana. Zar je to put kojim treba da ide ovaj svijet? Put autodestrukcije, samouništenja i konačne propasti?
Za razliku od prethodnih napada gdje su žrtve bile nasumično odabrane ovdje su (većim dijelom) ubijeni ljudi koji su direktno raspirivali mržnju između različitih vjera. Opet kažem, na žalost, jer smatram da nasilje nije put kojim treba rešavati stvari ali neki ljudi očigledno ne umiju drugačije. A neki drugi imaju neodoljivu želju da ih provociraju i izazivaju. Ali ipak treba se dobro zamisliti. Ne može neko raspirivati mržnju, netrpeljivost, omalovažavati i izvrgavati ruglu najveće vjerske vrijednosti ogromnog dijela čovječanstva a da to plaćaju neki drugi, nedužni ljudi.
Sve je ovo moglo da se izbjegne i to vrlo jednostavno. Samo da nije bilo želje da se čak i karikaturom oskrnavi vjerska svetinja muslimanskog svijeta.
Kako sinoć na tv-u reče poglavar islamske zajednice u Crnoj Gori:* Ne možete se boriti protiv islamofobije tako što ćete praviti asocijaciju u kojoj su pojmovi smrt, ubijanje, terorizam i dr. a unaprijed ste kao konačno rešenje stavili -islam-*. Moramo uvažiti različitosti, tuđa uvjerenja i ubjeđenja i ne možemo nekoga vječito ponižavati i uništavati a istovremeno očekivati da nam on nikad ne odgovori.
Na početku sam rekao da ne podržavam nasilje, terorizam, ubijanje. Nije važno sa koje strane to dolazi. Ali isto tako ne podržavam ni namjerno provociranje bilo koga. Pogotovo ne na vjerskoj osnovi, tamo gdje su neki ljudi najranjiviji i gdje su podjele najočiglednije.
Zbog svega toga ne mogu se složiti sa sloganom koji je ovih dana popularan a koji neki koriste iz stvarnog ubjeđenja a neki radi marketinga i samopromocije.
NE, JA NISAM ŠARLI.
Ono što želim da istaknem je da ne podržavam nasilje ni u kom obliku. Najmanje ovo fanatično vjersko ludilo koje se zadnjih godina rađa u svijetu i sve više i sve češće pokazuje svu svoju surovost pritom ne birajući ni mjesto, ni vrijeme, ni žrtve.
No, pogledajmo malo i drugu stranu.
Kako je nastao vjerski fanatizam? Nisam ga sigurno ja napravio. Isto tako sam siguran da niste ni vi. Niti onaj policajac u Parizu, niti onaj dječak sa maratona u Bostonu, niti ona žena iz londonskog autobusa. A ko jeste? Pa velike svjetske sile. Zbog čega? Zbog svojih interesa koje su imali u tom trenutku. Svi znaju ko je napravio Al-kaidu i za koje ciljeve. Tada je bilo neophodno naći nekoga ko će da se bori protiv Rusa u Avganistanu. Ali taj neko je vremenom porastao, ojačao i poželio da ne bude pod kontrolom i patronatom onoga ko ga je stvorio. Pošto niko ne voli neposlušne došlo je do sukoba. A onda su u taj sukob uvučeni svi. Engleska, Njemačka, Francuska, Italija ... Prvi i drugi kao da su jedva dočekali. Imperijalizam i kolonijalne želje nikad nisu nestale.
Mnogo puta su zaboli prst u oko muslimanskom svijetu. Avganistan, Irak, Libija, Sirija, Palestina ... Ubijali su im žene, djecu, nemoćne i bolesne. Ostavljali za sobom pustoš i smrt, zatirali čitave porodice i čitava sela.
Kao da je sve to bilo malo morali su da nađu način da muslimanski svijet ponize do krajnje granice, da oskrnave i ono što im je najsvetije-proroka Muhameda. I uradili su to. Karikaturama koje su , prije 3 dana, svojim životima platili novinari lista u kome su objavljene.
Kažu da je to sloboda mišljenja i sloboda štampe. Ne slažem se. Jer sloboda jednog čovjeka se prostire samo do granice slobode drugog čovjeka. Nikako preko toga. Meni to više liči na namjerno provociranje i izazivanje reakcije muslimanskih ekstremista nakon koje ispašta čitav muslimanski svijet. A onda, naravno, opet imamo opravdanje da ubijemo još muslimana. Zar je to put kojim treba da ide ovaj svijet? Put autodestrukcije, samouništenja i konačne propasti?
Za razliku od prethodnih napada gdje su žrtve bile nasumično odabrane ovdje su (većim dijelom) ubijeni ljudi koji su direktno raspirivali mržnju između različitih vjera. Opet kažem, na žalost, jer smatram da nasilje nije put kojim treba rešavati stvari ali neki ljudi očigledno ne umiju drugačije. A neki drugi imaju neodoljivu želju da ih provociraju i izazivaju. Ali ipak treba se dobro zamisliti. Ne može neko raspirivati mržnju, netrpeljivost, omalovažavati i izvrgavati ruglu najveće vjerske vrijednosti ogromnog dijela čovječanstva a da to plaćaju neki drugi, nedužni ljudi.
Sve je ovo moglo da se izbjegne i to vrlo jednostavno. Samo da nije bilo želje da se čak i karikaturom oskrnavi vjerska svetinja muslimanskog svijeta.
Kako sinoć na tv-u reče poglavar islamske zajednice u Crnoj Gori:* Ne možete se boriti protiv islamofobije tako što ćete praviti asocijaciju u kojoj su pojmovi smrt, ubijanje, terorizam i dr. a unaprijed ste kao konačno rešenje stavili -islam-*. Moramo uvažiti različitosti, tuđa uvjerenja i ubjeđenja i ne možemo nekoga vječito ponižavati i uništavati a istovremeno očekivati da nam on nikad ne odgovori.
Na početku sam rekao da ne podržavam nasilje, terorizam, ubijanje. Nije važno sa koje strane to dolazi. Ali isto tako ne podržavam ni namjerno provociranje bilo koga. Pogotovo ne na vjerskoj osnovi, tamo gdje su neki ljudi najranjiviji i gdje su podjele najočiglednije.
Zbog svega toga ne mogu se složiti sa sloganom koji je ovih dana popularan a koji neki koriste iz stvarnog ubjeđenja a neki radi marketinga i samopromocije.
NE, JA NISAM ŠARLI.
Коментари
Постави коментар