Jedna preminula i pet zaraženih beba sa mogućim doživotnim posledicama. To je posledica rada, stručnosti, zalaganja crnogorskih zdravstvenih radnika. Ne svih, da se razumijemo. To je ono što znamo. Broj onih za koje ne znamo i čije bolesti i smrti su zataškane vjerovatno će za uvijek ostati nepoznat.
Tužilaštvo, pod pritiskom javnosti, pokreće istragu i podnosi krivične prijave. Slijedi i hapšenje doktora u Bijelom Polju i Podgorici. Na teret im se stavljaju vrlo ozbiljna djela za koje su zaprijećene visoke zatvorske kazne. Jedna od osumnjičenih, doktorica Haka Tahirović na saslušanje u Viši sud dolazi kao da šeta modnom pistom. Na licu samouvjeren osmijeh, hoda lomeći se u kukovima a dozvoljava sebi i to da čak i namigne novinarima koji je snimaju. Kakva drskost. Kakav bezobrazluk. Šamar i ruganje kako porodicama bolesnih beba, porodici preminule bebe tako i kompletnoj javnosti. Ruganje suzama majke koja je izgubila bebu. A onda ta ista samouvjerena, nasmijana, drska, bezobrazna i bezobzirna doktorica, nakon što joj sudija odredi pritvor od 30 dana, pade u nesvijest i svi vidjesmo kako je teatralno iznose iz sudnice. Hahaha, sad je na nas red da se smijemo. Lošoj glumi prije svega. Nije ovo pozorište gospođo, ovo je realan život u kome pored vas postoje i drugi ljudi, njihove porodice, osjećanja. Ali vi o tome niste razmišljali kad je trebalo.
Na sve ovo nadovezao se protest doktora iz Kliničkog centra Crne Gore i prekid rada na pola sata zbog hapšenja njihovih kolega. Okupili su se kažu zbog ugleda i časti svoje profesije. Imam nekoliko pitanja za ljude u bijelim mantilima. Prvo i najvažnije: Odakle vam pravo i kako imate obraza da protestujete? Vaše kolege su ubile jedan a za malo još pet tek rođenih života. Zašto ne pustite nadležne institucije da rade svoj posao? Možda zato što se velika većina vas već sjutra može naći sa one strane rešetaka. Dižete galamu kako bi preplašili one koji treba da vas hapse i pokazali da ste jaki i da od vas zavisi zdravlje čitave Crne Gore. A svi znamo da je kuku onome kome je vaša pomoć potrebna. Vaše znanje, stručnost i spremnost da pomognete su dokazani nebrojeno puta. Neću ići dalje od ličnog primjera. Vaše kolege su me nakon operacije slijepog crijeva ušile bez ikakve anestezije, potpuno na živo. Dok sam trpio užasne bolove i slušao kako koža puca dok je buše iglama za ušivanje oni su se bezosjećajno smijali iznad mene. Kao iznad životinje a ne djeteta od 13 godina. No, to je prošlo, vratimo se u sadašnje vrijeme.
Ajde da stanemo ispred bilo koje bolnice u Crnoj Gori i posmatramo ljude. Tačnije, da brojimo one koji u tu ustanovu ulaze noseći šarene, uske i duguljaste papirne kese. U kojima je flaša. Viskija, konjaka, vinjaka, domaće ... niste vi gadljivi, samo da nije sok. Ono što nećemo vidjeti golim okom je koliko je onih koji su na ta ista vrata ušli noseći koverat u džepu. Bijeli, kupljen za tu priliku, brižljivo čuvan da se ne izgužva. A u njemu želja, molba, nada da će se tako steći naklonost doktora za malo više pažnje, bolje liječenje, veću posvećenost. Želja, molba, nada su , naravno,izražene najmanje sa novčanicom od 50 eura. Ako je manje to će izazvati vaš začuđen pogled, buru negodovanja i pitanje šta taj neko misli o vama. Ako je više onda će taj neko dobiti samo vaš široki osmijeh. I obećanje DA ĆETE RADITI SVOJ POSAO. *O tempora, o mores* rekao bi Ciceron.
Govornik na današnjem protestu doktor Dobričanin prije izvjesnog vremena na državnoj televiziji izjavi da je zdravlje roba kao i svaka druga pa ko ima para neka se liječi. Svaka čast doktore. Hipokrat se vjerovatno okreće u grobu od muke. Dodade doktor i to da su njegove kolege na Zapadu jako bogati ljudi.
Vjeruj mi doktore ja ne znam šta ti čekaš. Pasoš sigurno imaš, vize su ukinute prije par godina, pakuj kofere i put pod noge. Nemoj da propadaš ođe sa nama, šteta je. I da, nemoj previše da te opterećuje briga za naše zdravlje. Flaša se uvijek nađe a valjda će biti i za koverat.
Tužilaštvo, pod pritiskom javnosti, pokreće istragu i podnosi krivične prijave. Slijedi i hapšenje doktora u Bijelom Polju i Podgorici. Na teret im se stavljaju vrlo ozbiljna djela za koje su zaprijećene visoke zatvorske kazne. Jedna od osumnjičenih, doktorica Haka Tahirović na saslušanje u Viši sud dolazi kao da šeta modnom pistom. Na licu samouvjeren osmijeh, hoda lomeći se u kukovima a dozvoljava sebi i to da čak i namigne novinarima koji je snimaju. Kakva drskost. Kakav bezobrazluk. Šamar i ruganje kako porodicama bolesnih beba, porodici preminule bebe tako i kompletnoj javnosti. Ruganje suzama majke koja je izgubila bebu. A onda ta ista samouvjerena, nasmijana, drska, bezobrazna i bezobzirna doktorica, nakon što joj sudija odredi pritvor od 30 dana, pade u nesvijest i svi vidjesmo kako je teatralno iznose iz sudnice. Hahaha, sad je na nas red da se smijemo. Lošoj glumi prije svega. Nije ovo pozorište gospođo, ovo je realan život u kome pored vas postoje i drugi ljudi, njihove porodice, osjećanja. Ali vi o tome niste razmišljali kad je trebalo.
Na sve ovo nadovezao se protest doktora iz Kliničkog centra Crne Gore i prekid rada na pola sata zbog hapšenja njihovih kolega. Okupili su se kažu zbog ugleda i časti svoje profesije. Imam nekoliko pitanja za ljude u bijelim mantilima. Prvo i najvažnije: Odakle vam pravo i kako imate obraza da protestujete? Vaše kolege su ubile jedan a za malo još pet tek rođenih života. Zašto ne pustite nadležne institucije da rade svoj posao? Možda zato što se velika većina vas već sjutra može naći sa one strane rešetaka. Dižete galamu kako bi preplašili one koji treba da vas hapse i pokazali da ste jaki i da od vas zavisi zdravlje čitave Crne Gore. A svi znamo da je kuku onome kome je vaša pomoć potrebna. Vaše znanje, stručnost i spremnost da pomognete su dokazani nebrojeno puta. Neću ići dalje od ličnog primjera. Vaše kolege su me nakon operacije slijepog crijeva ušile bez ikakve anestezije, potpuno na živo. Dok sam trpio užasne bolove i slušao kako koža puca dok je buše iglama za ušivanje oni su se bezosjećajno smijali iznad mene. Kao iznad životinje a ne djeteta od 13 godina. No, to je prošlo, vratimo se u sadašnje vrijeme.
Ajde da stanemo ispred bilo koje bolnice u Crnoj Gori i posmatramo ljude. Tačnije, da brojimo one koji u tu ustanovu ulaze noseći šarene, uske i duguljaste papirne kese. U kojima je flaša. Viskija, konjaka, vinjaka, domaće ... niste vi gadljivi, samo da nije sok. Ono što nećemo vidjeti golim okom je koliko je onih koji su na ta ista vrata ušli noseći koverat u džepu. Bijeli, kupljen za tu priliku, brižljivo čuvan da se ne izgužva. A u njemu želja, molba, nada da će se tako steći naklonost doktora za malo više pažnje, bolje liječenje, veću posvećenost. Želja, molba, nada su , naravno,izražene najmanje sa novčanicom od 50 eura. Ako je manje to će izazvati vaš začuđen pogled, buru negodovanja i pitanje šta taj neko misli o vama. Ako je više onda će taj neko dobiti samo vaš široki osmijeh. I obećanje DA ĆETE RADITI SVOJ POSAO. *O tempora, o mores* rekao bi Ciceron.
Govornik na današnjem protestu doktor Dobričanin prije izvjesnog vremena na državnoj televiziji izjavi da je zdravlje roba kao i svaka druga pa ko ima para neka se liječi. Svaka čast doktore. Hipokrat se vjerovatno okreće u grobu od muke. Dodade doktor i to da su njegove kolege na Zapadu jako bogati ljudi.
Vjeruj mi doktore ja ne znam šta ti čekaš. Pasoš sigurno imaš, vize su ukinute prije par godina, pakuj kofere i put pod noge. Nemoj da propadaš ođe sa nama, šteta je. I da, nemoj previše da te opterećuje briga za naše zdravlje. Flaša se uvijek nađe a valjda će biti i za koverat.
Коментари
Постави коментар