Da, kojim slučajem, možemo da vidimo šta se dešava na *onom* svijetu siguran sam da bi zatekli Vuka Karadžica kako gorko plače. Ne plače Vuk zato što ga muče onostrane brige i problemi. Kako god da mu je tamo siguran sam da nebi pristao da se vrati. Plače nad svojim životnim djelom, azbukom i pravopisom koji nam je tako velikodušno ostavio u amanet i na upotrebu. Uložio je sebe da bi nama olakšao život i učenje ali mi to ,na žalost, ne umijemo i nećemo da cijenimo.
Hrvati koji su se raspadom velike Jugoslavije (bila je posle još jedna ali manja, ko se ne sjeća) najviše trudili da pobjegnu od Vuka i zatru svaku vezu sa njim nisu radili ovo što se danas radi u Crnoj Gori.
Poštujem ja težnju da se jezik nazove po državi u kojoj se govori, poštujem stvaranje nacionalnog identiteta, poštujem različito mišljenje ali ne mogu da poštujem i podržavam nasilje koje se sprovodi nad svima nama. I to samo zato što je to trenutni interes šačice ljudi.
Kako drugačije nego kao nasilje okarakterisati otvaranje Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju. Danas na vijestima čuh od dekana te obrazovne institucije da će se kadrovi koji izađu sa nje zvati Montenegristi. Ma šta mi reče? Nisam do sad čuo da se studenti srpskog zovu Srbisti, hrvatskog Hrvatisti i baš me zanima kako bi gospodin dekan nazvao studente bosanskog jezika?
U Nikšiću već godinama postoji katedra za crnogorski jezik i književnost ali nije podobna. Na njoj postoji kritičko mišljenje, studenti i profesori razmišljaju svojom glavom i ne žele da budu puki izvršioci tuđih naloga. Problem je u tome što ta katedra ne priznaje novi crnogorski jezik i njegov pravopis. Pravopis koji, čvrsto sam ubijeđen u to, ne razumiju ni oni koji su ga pisali i sastavljali. Ubacili su dva nova slova, opet naravno na silu. Moja tastatura ne podržava ni jedno ( i bolje je tako) pa ih ne mogu napisati ali sam siguran da svi znate koja su. Za jedno od tih slova čak ni njegovi pisci nisu mogli da se sjete u kojoj riječi se piše. Osim naravno u nadimku tadašnjeg ministra kulture. Eto, može čovjek sad da se pohvali da je ostavio neki trag u svom ministrovanju. A može slobodno i da napiše svoj nadimak. Malo li je? Svim silama se čovjek trudio da zatre srpski pa makar ga zamijenio i nekim jezičkim *Frankeštajnom*, unazadio generacije koje dolaze, napravio još veće podjele u narodu ... Mala je to sve cijena u odnosu na mogućnost ispisivanja nadimka. E moj ministre. Bivši ministre, moram i to reći. Jer ti nije smetalo da posle svega toga odeš na ambasadorsku funkciju. A vi dragi moji čitaoci imate jedan pokušaj da pogodite gdje. U Beograd naravno.
Zašto Crnogorci nebi imali svoj jezik? Pa svi ga zovu po svom narodu i državi, zašto nebi i mi?
Suština svega je u tome da je sve moglo da ostane isto a da se promijeni samo ime jezika. Ali tada narod nebi pričao o jeziku, slovima, ministru koji ne može da napiše svoj nadimak, nego o krizi, nemaštini, gladi. A to bi već bila muka. Za neke.
Коментари
Постави коментар