Petak 26.jul 2013 god. Bijelo Polje.
Apoteka "Montefarm", narod je još zove "državna". Unutra nikog osim zaposlenih. Gospođi iza šalterskog stakla pružam 8 ljekarskih recepata koji glase na imena mojih roditelja, inače srčanih bolesnika.
" Nema ... nema ... nema ... " i tako 8 puta ponovi gospođa.
"Izvinite, a kad će biti?" pitam zbunjeno.
"U ponedjeljak posle 12 sati, možda !!!"
Dok izlazim iz apoteke neobavljenog posla u ušima mi odzvanja to njeno "možda". Kao da je liječenje neka lutrija pa možda dobiješ a možda i ne. U oba slučaja je sreća izgleda presudan faktor. Stojim na ulici i razmišljam šta da uradim. Nalazim se u dilemi između private apoteke i "ponedjeljka posle 12 sati, možda". Kako i otac i majka imaju lijekove za još 4-5 dana odlučujem se za drugu opciju. Privatna apoteka mi i onako neće nigdje pobjeći.
Ponedjeljak, 29.jul 2013 god. Bijelo Polje, 12,30 časova.
Ista apoteka (nemamo nego tu jednu "državnu" na vise od 50.000 stanovnika), isti salter i ista gospođa, čini mi se. Pored nas dvoje i njene koleginice unutra je još 28 ljudi (bilo mi je dosadno u redu pa sam prebrojao). Ispred apoteke je još najmanje 10 ljudi. Unutra paklena vrućina. Svi prozori su zatvoreni a klima uređaj je izgleda nepoznat tehnološki izum za njih. Živa u termometru je tog dana pokazivala iznad 35 stepeni.
Svi stoje sa receptima u rukama i čekaju da im se sreća osmijehne i dobiju lijek. Gledaju u apotekarske službenice kao u nekoga od koga im život zavisi, nekoga ko treba da kaže ohrabrujuće "ima" ili razočaravajuće "nema lijeka". One, pak, najčešće izgovaraju ovo drugo. "NEMA !!!" Riječ koja pacijenta vraća u stvarnost, ubija u njemu i zadnji tračak nade da se država i društvo brinu o njemu, da njegov višedecenijski rad i ulaganje u zdravstveni sistem nisu bili uzaludni. Po izlasku iz "državne" apoteke preostaje mu da ode u privatnu (pod uslovom da ima novca) i kupi lijek ili da se moli Bogu (što je vjerovatnije da će uraditi) da se zdravstveno stanje ne pogorša. Još nas jedino dragi Bog nije napustio a kakvi smo bojim se da će i on vrlo brzo od nas dići ruke.
Tog "ponedjeljka posle 12 sati" dok sam čekao red u apoteci 15-ak ljudi koji su bili ispred mene došli su sa receptom za "monopril" i "monopril plus", lijekove koji regulišu krvni pritisak. I svi su dobili isto odgovor: "Nema." Na pitanje kad će ga biti apotekarka je strpljivo ponavljala da je "Iz Podgorice javljeno da ga neće biti do daljneg".
A onda se sjetih našeg ministra zdravlja. Kako on, kad god se pojavi na tv-u, mirnim, tihim, glasom pravednika saopštava kako zdravstveni sistem napreduje, kako je zdravstvena zaštita bolja, kako u apotekama nema nestašice lijekova. Za ovo poslednje se apsolutno slažem sa ministrom. Svih lijekova ima. Ali u PRIVATNIM APOTEKAMA !!! Prosto se zapitam gdje to minister živi, u kojoj državi, u kojoj sredini? U ovoj našoj sigurno ne jer bi onda znao da nije sve tako kako on kaže. Ili on možda to zna ali ga baš briga. A možda i zna i brine zbog toga ali je nemoćan da nešto promijeni. Ko bi ga znao.
Kad bi naš ministar zdravlja makar povremeno (ali isključivo nenajavljen, jer drugačije nema svrhe) obišao domove zdravlja, bolnice, apoteke mogao bi da vidi samo tugu, čemer i jad. Nepregledne redove, višemjesečne liste čekanja, prazne apotekarske police. Doktori (čast izuzecima) manipulišu pacijentima i bukvalno ih prisiljavaju da plaćaju skupe preglede u njihovim privatnim ordinacijama tako što ima najobičnija snimanja zakazuju u državnoj bolnici za 2,3,4 pa čak i vise mjeseci. Privatne apoteke prodaju lijekove na kojima su markice zemalja iz okruženja i koji su tu došli ko zna kojim kanalima ali to nikoga ne brine.
Važno je da se u medijima piše kako je sve super, to čitaju široke narodne mase. Kad neko umre zbog nedostatka lijeka ili neblagovremene zdravstvene zaštite to će se i onako čuti samo u njegovom selu.
Ministre zdravlja, BUĐENJE !!!
(Tekst je objavljen u dnevnom listu "Vijesti" dana 19.08.2013 god)
Apoteka "Montefarm", narod je još zove "državna". Unutra nikog osim zaposlenih. Gospođi iza šalterskog stakla pružam 8 ljekarskih recepata koji glase na imena mojih roditelja, inače srčanih bolesnika.
" Nema ... nema ... nema ... " i tako 8 puta ponovi gospođa.
"Izvinite, a kad će biti?" pitam zbunjeno.
"U ponedjeljak posle 12 sati, možda !!!"
Dok izlazim iz apoteke neobavljenog posla u ušima mi odzvanja to njeno "možda". Kao da je liječenje neka lutrija pa možda dobiješ a možda i ne. U oba slučaja je sreća izgleda presudan faktor. Stojim na ulici i razmišljam šta da uradim. Nalazim se u dilemi između private apoteke i "ponedjeljka posle 12 sati, možda". Kako i otac i majka imaju lijekove za još 4-5 dana odlučujem se za drugu opciju. Privatna apoteka mi i onako neće nigdje pobjeći.
Ponedjeljak, 29.jul 2013 god. Bijelo Polje, 12,30 časova.
Ista apoteka (nemamo nego tu jednu "državnu" na vise od 50.000 stanovnika), isti salter i ista gospođa, čini mi se. Pored nas dvoje i njene koleginice unutra je još 28 ljudi (bilo mi je dosadno u redu pa sam prebrojao). Ispred apoteke je još najmanje 10 ljudi. Unutra paklena vrućina. Svi prozori su zatvoreni a klima uređaj je izgleda nepoznat tehnološki izum za njih. Živa u termometru je tog dana pokazivala iznad 35 stepeni.
Svi stoje sa receptima u rukama i čekaju da im se sreća osmijehne i dobiju lijek. Gledaju u apotekarske službenice kao u nekoga od koga im život zavisi, nekoga ko treba da kaže ohrabrujuće "ima" ili razočaravajuće "nema lijeka". One, pak, najčešće izgovaraju ovo drugo. "NEMA !!!" Riječ koja pacijenta vraća u stvarnost, ubija u njemu i zadnji tračak nade da se država i društvo brinu o njemu, da njegov višedecenijski rad i ulaganje u zdravstveni sistem nisu bili uzaludni. Po izlasku iz "državne" apoteke preostaje mu da ode u privatnu (pod uslovom da ima novca) i kupi lijek ili da se moli Bogu (što je vjerovatnije da će uraditi) da se zdravstveno stanje ne pogorša. Još nas jedino dragi Bog nije napustio a kakvi smo bojim se da će i on vrlo brzo od nas dići ruke.
Tog "ponedjeljka posle 12 sati" dok sam čekao red u apoteci 15-ak ljudi koji su bili ispred mene došli su sa receptom za "monopril" i "monopril plus", lijekove koji regulišu krvni pritisak. I svi su dobili isto odgovor: "Nema." Na pitanje kad će ga biti apotekarka je strpljivo ponavljala da je "Iz Podgorice javljeno da ga neće biti do daljneg".
A onda se sjetih našeg ministra zdravlja. Kako on, kad god se pojavi na tv-u, mirnim, tihim, glasom pravednika saopštava kako zdravstveni sistem napreduje, kako je zdravstvena zaštita bolja, kako u apotekama nema nestašice lijekova. Za ovo poslednje se apsolutno slažem sa ministrom. Svih lijekova ima. Ali u PRIVATNIM APOTEKAMA !!! Prosto se zapitam gdje to minister živi, u kojoj državi, u kojoj sredini? U ovoj našoj sigurno ne jer bi onda znao da nije sve tako kako on kaže. Ili on možda to zna ali ga baš briga. A možda i zna i brine zbog toga ali je nemoćan da nešto promijeni. Ko bi ga znao.
Kad bi naš ministar zdravlja makar povremeno (ali isključivo nenajavljen, jer drugačije nema svrhe) obišao domove zdravlja, bolnice, apoteke mogao bi da vidi samo tugu, čemer i jad. Nepregledne redove, višemjesečne liste čekanja, prazne apotekarske police. Doktori (čast izuzecima) manipulišu pacijentima i bukvalno ih prisiljavaju da plaćaju skupe preglede u njihovim privatnim ordinacijama tako što ima najobičnija snimanja zakazuju u državnoj bolnici za 2,3,4 pa čak i vise mjeseci. Privatne apoteke prodaju lijekove na kojima su markice zemalja iz okruženja i koji su tu došli ko zna kojim kanalima ali to nikoga ne brine.
Važno je da se u medijima piše kako je sve super, to čitaju široke narodne mase. Kad neko umre zbog nedostatka lijeka ili neblagovremene zdravstvene zaštite to će se i onako čuti samo u njegovom selu.
Ministre zdravlja, BUĐENJE !!!
(Tekst je objavljen u dnevnom listu "Vijesti" dana 19.08.2013 god)
Коментари
Постави коментар